Nisam oduvek bila trkač. To se desilo krajnje spontano nakon sto sam postala arhitekta.
Uzimajuci u obzir da nakon završenih studija, arhitektu, ne čeka posao iz snova, neretko sam se nalazila u totalnoj besparici. Povremena tezgarenja nisu mogla da mi priušte kvalitet života kakav sam želela pa sam naučila da se kreativno adaptram novonastalim okolnostima. Otktrivam sad već popularno “urbano trčanje”, kao vid rekracije koji sebi mogu da priuštim u datom trenutku.
Tako počinjem da trčim – kao diplomirani arhitekta i sasvim neočekivano usavršavam svoje novostečene arhitektonske veštine.
Trčala sam po gradu, po urbanoj sredini, jer uživam da istaržujem sve skrivene platoe, gradske niše, a pre svega radujem se da vidim zgrade, nizove stambenih objekata, iseckane igralištima, parkovima koje pružaju malo sklonište, oazu i predah od povremeno jednoličnih, monohromnih betonskih blokova. Menjala sam gradove, ulice, naselja stanovanja. Lokacije su uvek bile drugacije jer je tako diktirao moj tadašnji životni stil. Nisam imala svoj grad. Svi gradovi , pa čak i one destinacije gde bih povremeno došla u posetu su bile moje trkačko – istraživačko igralište.
Kako su godine prolazile, stacionirala sam se u Beogradu. Nisam ga istinski osećala svojim. Mnogo stvari sam mu zamerala. Bio je krajnje surov , pomalo bezobrazan i nimalo privlačan. Kako ponovno iseljavanje nije bila opcija, nisam imala previše izbora nego da naučim da ga volim. Prvi i osnovni poznat mi korak na mom putu uspostavljanja veze sa gradom jeste trčanje.
Jutarnja rutina od tridesetak minuta učinila je da Beograd ugledam. U ranim jutarnjim satima dok užurbani i donekle stresom obojeni duh Beograda nije upalio svoju mašinu, bili smo prisutni samo ulice, zgrade i ja. Asfalt je poprilično neudoban za stopala, istrošen, tera me da trčim opreznije i sporije. Pažnju mi privlače stambene zgrade, u njima su ispisane istinite sudbine grada i njegovih stanara jezikom arhitekture koji čitam na fasadama. Grad i ja ipak govorimo zajedničkim jezikom i prva ljubav sa Beogradom počinje.
Prvim deo moje uobičajene rute prolazim medju relativno starijim zgradama .
Na prvi pogled čine mi se nuglednim, bez onog dobro mi poznatog austro-ugarskog sjaja i šminke, ali odlučna sam u svojoj nameri da ih sagledam stvarnim pogledom, rasterećenim od predhodnih estetskih doživljaja.
Prepoznajem istinsku lepotu proporcija i simetrije kojom prave gradski portret. Opažam i pregršt finih stilskih detalja u oblikovanju samih fasada. Istovremeno čitam trag vremena , estetiku prošlosti i otkrivam zadovoljstvo stanovanja koju nose.
Nadalje spuštam ulicama i ulazim u nešto intimniji deo grada , namenjen mirnijem stanovanju , prepun jedinstvenih, arhitektonski vrednih porodičnih kuća nadasve poznatih po svojoj gracioznosti, eleganciji i pomalo kraljevskom snobizmu.
Ovde je situacija već drugačija jer su kuće očuvanije, stoga i prijatnije oku posmatrača , pa trcim u neprekidnom nizu skladnih objekata gde me svaki novi korak ostavlja u sve većoj očaranosti i ludački se zaljubljujem. Poželim uvek da živim baš u onoj sledećoj na koju cu natrčim. Sve kapije me pozivaju da provirim u carstvo porodičnih kraljica.
Stillski i vremenski su različite, od starih dostojanstvenih beogradskih dama klasično odevenih, do elegantnih savremenih , svedenih devojaka. Shvatam da je ovo posebno kraljevstvo gradskih lepotica koje dostojanstveno čuvaju gradsko građansko nasleđe.
Poslednjim delom moje putanje ulazim u savremeno doba. Ritam je pomalo drugačiji, ne mogu odmah da razaznam da li sam baš dobrodošla u svakom dvorištu.
Nove luksuzne zgrade kriju svoje stanare iza pažljivo osmišljenih bedema, jasno postavljajući granice do kojih su spremne da komuniciraju, neke više neke manje, ali uspevam da isčitam poruke koje šalju.
Izmedju njih se provlače niske trošne porodične jedinice, i ne mogu da procenim da li su naseljene ili napuštene. Pretrpele su niz prepravki i prilagođavanja kako bi zadržale svoju primarnu funkciju, eklektično su modelovane i konstruisane i kraj njihovoj mutaciji se ne nazire. Spremne su dalje da se adaptiraju – opstanu Ili nestanu.
Na mestima njihovih predaka, koji su napustili svoja prebivališta, naseljavaju se nove generacije višespratnica namenjenih kolektivnom stanovanju.
Arhitektonski su šarene. Jedna grupa poziva nove stanare preko svoje bogate dekoracije , pokušavajuči da imitira utisak starih beogradskih dama iz predhodne deonice moje trkačke rute, kao da igraju na sigurno.
Tu su i one hrabrije koje preuzimaju rizik i inkorporiraju u sebi kvalitete nasleđenog, umotane u ruho novoga doba. Ono što ih ujedinjuje u njihovim različitostima jesu nove priče kojima će obojiti duh grada.
Po završetku svoje jutarnje rutine osećam se ispunjenom i vremenom učim i shvatam koliko sam toga dobila od Beograda. Naučio me je da ga gledam, vidim i volim. Pomogao mi jeda moja prva ljubav postane ljubav za ceo život – ljubav prema gradu i ljubav prema trčanju.